Problem izgradnje džamije nakon Drugoga svjetskog rata 

Islamskoj je zajednici zauzvrat ponuðena nadoknada, alternativni prostor te predaja inventara i mobilijara iz dotadašnje džamije, ali to nije provedeno. U dopisima Islamske zajednice istièe se da su u ovu graðevinu

 

„…uložena obilna materijalna tome ako æe se ova džamija oduzeti, onda bi trebalo dati u zamjenu drugu…”. 

 

Iako je džematu obeæan prostor u Nazorovoj ul. 24,100 zajednica se morala vratiti u derutni stan u Tomašiæevoj ulici. Tek je 1959. državnim sredstvima ondje opet uređen mesdžid u kojem se održavao i vjeronauk.

Prva poslijeratna inicijativa za podizanje džamije javlja se 1952. godine,

kada je od GNO Zagreba, a potom i od Vlade Republike Hrvatske zatražena (i odbijena) dodjela zemljišta za izgradnju.

Godine 1955. otisnuta je bajramska èestitka s ‘idejnom skicom’ nove džamije u Zagrebu, no nije poznato na kojem mjestu ni tko je autor rješenja.

Uz podršku gradonaèelnika Vječeslava Holjevca 1961. godine donesena je odluka o namjenskom prikupljanju sredstava, a 1962. osnovan je i Odbor za gradnju džamije. Za poćetak namjeravalo se kupiti kuću koju bi se decentno preuredilo u džamiju, no to se zbog politićkih okolnosti nije smjelo prerano obznaniti. Ali, ta je kupnja propala, pa se tema ponovno aktualizirala 1963. Iste su godine Islamskoj zajednici donirane dvije privatne parcele za izgradnju džamije na Mihaljevcu,imenovan je Odbor za pripremu i izgradnju džamije, osigurana su inicijalna sredstva, no grad taj smještaj nije odobrio.

Traganje za zemljištem i pregovori s gradom nastavili su se i tijekom 1964. i 1965.

 Islamska je zajednica tražila „…gradilište dimenzija 30´60 m za izgradnju sklopa od 1000 m2 , bilo gdje na prostoru od Ksavera do Ul. proleterskih brigada (današnje Ul. grada Vukovara, op. a.)”.

 

Projekt Jurja Najdharta za džamiju na Srebrnjaku

Grad je tek 1970. islamskoj zajednici za podizanje džamije dodijelio zemljište na Srebrnjaku, uz Bijenièku cestu, uz južni rub groblja Mirogoj.Za tu ‘ciljanu’ parcelu površine 6438 m2 proveden je 1969. arhitektonski natjeèaj za rješenje novog Islamskog centra s džamijom.

Prvu je nagradu osvojio sarajevski arhitekt Juraj Najdhart sa suradnikom (ponegdje se navodi kao koautor ili ‘koprojektant’) Džemalom Èeliæem.

Natjeèajni idejni projekt nikada nije zašao u daljnju razradu (iako se u Najdhartovoj biografiji rad na ‘idejnom projektu’ proteže do 1973.),ponajviše zbog poteškoæa oko prikupljanja sredstava, raznih izmjena u projektnom programu i otpora dijela muslimana prema tome mjestu (uz groblje), te ponovno zbog politièkih ‘rezervi’ prema izgradnji džamije,

osobito spram minareta koji je trebao biti visok 42 m.

 

Uz to, parcela je bila smještena na podruèju dviju tadašnjih gradskih opæina - Medvešæaka i Maksimira - koje su se našle u sporu oko izdavanja suglasnosti i dozvola, što se oduljilo do Najdhartove smrti, a zadnji pregovori s tadašnjom Opæinom Medvešæak voðeni su 1975. godine.

Prostorno rješenje novog Islamskog centra temeljilo se na multifunkcionalnom programu (džamija, uprava, društvene prostorije, stambeni dio, vanjski vrtni prostori), s moguænošæu etapne izvedbe. Iako neizveden, ovaj se projekt unutar Najdhartova opusa smatra izrazitim primjerom ‘modelirane arhitekture’ iz razdoblja ‘plastiènosti’, vrjednovan kao umjetnièko djelo snažne likovnosti kojim je autor ostvario sintezu slobodne arhitektonske kompozicije i zadanoga multifunkcionalnog programa.

U oblikovanju su korišteni svi ‘nužni’ tradicionalni elementi džamije (kupola, minaret, kružne forme), ali interpretirani suvremenim konstrukcijama u armiranom betonu „…smjelim izvijenim ljuskama - jajastog, sedlastog, ležeæeg, paraboloidnog… oblika”.

Konaèni je produkt potpuno organièna modelacija koja svojim plaštem na jednoj strani djeluje introvertirano, dok se drugom stranom sklop otvara u odnosu na okolinu. Glavni volumen džamije kao da se svojim oblikovanjem, malim otvorima u plaštu i izvijenošæu forme referira na Le Corbusierovu kapelu Notre Dame du Haut u Ronchampu, nastalu dvadesetak godina ranije.124 No, Najdhart koristi armirani beton na posve drukèiji naèin, ne stvarajuæi monumentalnu statiènu arhitekturu, veæ mnogo razigraniju i kompozicijski elegantniju od francuskog primjera. Ovaj je projekt „…transponirana islamska arhitektura u funkcionalne i likovne oblike modernog izraza…” i jedna od najboljih Najdhartovih stvaralaèkih sinteza koja objedinjuje urbanistièki kompleksno rješenje, skulpturalnu arhitekturu i odrednice za dizajn interijera. Džamija u Folnegoviæevu naselju -

Tijekom 1970-ih godina bilo je predloženo nekoliko novih zamjenskih parcela za buduæu zagrebaèku džamiju, primjerice: u Sloboštini, zatim na prostoru izmeðu stadiona Maksimir i tvornice „Kraš”, te uz Folnegoviæevo naselje (podruèje Trstik/Borovje), što je naposljetku i odabrano za izgradnju, s obzirom da se 1977. godine dobila parcela od 17.938 m2 površine. 

Projektiranje je u srpnju 1979. na temelju dostavljenih ‘skica’ povjereno sarajevskim arhitektima prof. Džemalu Èeliæu (Najdhartovom suradniku na prethodnom džamijskom projektu) i Mirzi Gološu, pri èemu su autori nastojali zadržati bitne elemente Najdhartova rješenja.

Prve suglasnosti za planiranu gradnju dobivene su u septembru, izmjena Generalnoga urbanistièkog plana provedena je u oktobru, kada je izvršeno i iskolèenje parcele.

Graðevinska je dozvola dobivena u kolovozu 1980., nakon dvije godine 

(11. rujna 1981.) postavljen je kamen temeljac, a izgradnja je poèela 14.12.1981. („Tehnika”, Zagreb).

No, zbog problema s financiranjem i požara na krovištu 1984. godine radovi su se oduljili do 06. 09. 1987.,

kada je napokon otvorena prva, u potpunosti novoizgraðena zagrebaèka džamija, „… jedna od najveæih, a po mnogome i jedna od najljepših u Europi”.

Sklop Islamskog centra proteže se na 10.000 m2 .

Uz suvremenu džamiju u Centru su okupljeni i drugi kulturno-obrazovni te društveni sadržaji.

Programski cjelina je podijeljena u tri dijela: molitveni, društveni i stambeni.

135 Suteren je namijenjen mladima i sadrži medresu,djećji vrtić i omladinski klub s malim amfiteatrom.

Na etaži iznad, u razini ulaza i pristupne terase, nalaze se: kongresna dvorana, èitaonica, knjižnica, uèionice za nastavu vjeronauka, uredi i restoran s divanhanom.